Ovo je bila moja druga trudnoća. I naravno, kao i prvi puta kad sam 12 dana poslije termina sina rodila, i ovoga puta opet smo prevarili termin.
Termin poroda bio je 1.9. no mi smo produljili.
Zakašnjelo iznenađenje
Bila je nedjelja, 8. rujna. Ujutro sam bila naručena na ctg pa me je muž odvezao automobilom do bolnice. Prikopčali su me na ctg, a od trudovova ni „T“. Doktorica me je pregledala i zaključila da sam otvorena dva prsta. „Gospođo, i dalje ništa. Trudova nema. Vidimo se sutra ujutro!“ kazala je, a ja sam pomislila opet ista priča, sad ću svaki dan morati odlaziti na preglede. Moj prvi porođaj bio je induciran i trajao je 14 sati. Cijelo vrijeme dobivala sam drip i bolovi su bili užasni, ali ovoga puta nekako sam vjerovala da će biti puno brže i lakše.
Došla sam doma, ručala i nakon toga igrala sam se sa sinom (koji je tad imao dvije godine i pet mjeseci). Bilo je vruće pa smo oko 15 sati pošli na spavanje. Naznaka porođaja nije bilo.
Braco u trbuhu veselo je skakao. Ljudi kažu da se prije porođaja beba smiri, ali naš Dario bio je veseliji no inače. Smirena i spokojna zaspala sam, ali oko 17 sati probudila me je oštra bol u trbuhu. Ustala sam iz kreveta i istog trena plodna voda slila se niz nogu. Suprugu sam rekla samo „Idemo, počelo je“ i krenula se spremati. On se odmah uspaničio, a ja sam obukla haljinicu, uzela torbu koja je već bila odavno bila spremna, poljubila sam sina i krenula na „put“. Otišli smo po našeg drugog sina, kojeg smo jedva čekali upoznati. Odjednom sam osjetila uzbuđenje, neopisiv adrenalin…
Suprug je prema bolnici vozio brzo, trudovi su mi počeli već u autu i to u razmacima od pet minuta. Lagano sam disala kroz svaki trud i bila sam smirena za razliku od mog muža. On se preznojavao i stalno se pitao hoćemo li uopće stići do bolnice. Gledala sam semafore i činilo mi se kao da se pred nama, na svakome pali isključivo crveno svjetlo.
Konačno na odredištu
Stigli smo u bolnicu, u 18:15 i tad su mi trudovi bili na tri minute. Muž me ostavio pred vratima bolnice, i otišao parkirati auto. Gospođi na porti kazala sam da ću uskoro roditi, i da idem u rađaonu. A ona meni onako polako: "Gospođo sve žene su došle roditi, samo polako. Nećete vi tako brzo. Najprije vas trebam upisati pa idemo u sobu za prijem."
U taj čas došla je medicinska sestra, pogledala me i kazala: „Kasnije ćemo vas upisati idemo mi odmah u rađaonu.“ Dok su se one dogovarale koja će me odvesti u rađaonu ja sam lagano krenula uz stepenice. Popela sam se gore, sama u trudovima, pokucala na vrata rađaone i objasnila da sam došla roditi. Doktorica me je pregledala i kazala :“Osam prstiju je otvorena. Dajte joj lagani klistir i vodite je u boks!“ Obučena u spavaćicu legla sam na krevet, a sestra me je pokrila plahtom. Za to vrijeme muž je bio u kafiću, misleći da kako je prvi put porođaj trajao 14 sati pa da će i sad potrajati.
Beba je odlučila umjesto nas
Pritisak je odmah počeo. Zovnula sam sestru i viknula da beba izlazi. Onako kroza smijeh prokomentirala je: "Kako znaš? Pa tek si stigla, dušo. Mlada si, ne ide to tako brzo kad si mlad."
Dok je ona to govorila doktor je počeo vikati: „Gospođa rađa! Gdje su sestre? Podignite joj ručke da se uhvati rukama!“ Svi su dotrčali i porođaj je počeo. Rekao je da je beba velika i da moramo mali rez napraviti. Disala sam kroz svaki trud. Trudovi su bili jaki i kratki pa sam na dva, tri jača tiskanja istisnula bebu.
Čim se rodio popiškio je upravo ovu sestru koja je rekla da sam tek stigla da neću još roditi. Zbog čega se doktor od srca nasmijao. Nasmijala sam se i ja, ali sreće i veselja. Plakala sam i smijala se u isto vrijeme.
A muž? E on nije uspio ni otvoriti pivu koju je naručio, a ja sam ga već nazvala da mu javim da je na svijet stigao naš drugi princ Dario, točno na Malu Gospu, u 19:05, težak 4280 grama i 54 centimetara. Naš mali bucko!
Dojenje nam je odmah išlo super i evo, uskoro će napuniti 10 mjeseci, a i dalje uspješno doji. Presretna sam zbog toga.
Bio je to jedan ekspresni porođaj, porođaj za poželjeti, kakav od srca želim svim budućim majkama i trudnicama.