Evo i ja sam odlučila svoju porođajnu priču podijeliti s vama!
Sve je počelo kad smo moj tadašnji dečko a sadašnji suprug podarili život našoj prvoj kćeri. S navršenih 18 godina prvi sam put ostala u drugom stanju ‒ bilo je to potkraj listopada 2011. Svi su nas gledali čudno dok smo objavljivali radosnu vijest, ali ja se nisam nikad zamarala tuđim mišljenjima, pa sam 28. srpnja 2012. rodila svoju prvu ljubav ‒ Antoniju.
Šest mjeseci kasnije dobila sam želju za još jednom bebom. Suprug se složio i 1. svibnja 2013. imali smo pozitivan test na trudnoću – iz prve! Bila sam zbunjena, sretna, nestrpljiva i jedva sam čekala svaki ginekološki uzv da ju vidim. Svi su se bojali kako će naš život izgledati s obzirom na to da je razlika između curica bila samo 17 mjeseci i da sam još uvijek dojila prvu bebu.
No ginekologica mi je savjetovala nastavak dojenja, osim u slučaju kontrakcija ‒ što se nažalost dogodilo i prestala sam dojiti kćer. Sve je dobro prošlo, i Antonia je prestala cicati za tri dana, bez suza i bez muke.
Odbor za doček
Jednoga dana muž i ja smo se zaputili u bolnicu i putem doživjeli prometnu nezgodu u kojoj hvala Bogu nitko nije nastradao i nakon koje smo doživjeli ugodno iznenađenje: ginekologica je odredila datum bebina rođenja na datum rođenja mojega supruga. Sva sam se naježila!
Naime, prva je kći rođena na datum rođenja mojega svekra (28. srpnja), pa sam pomislila da bi bilo super da i tata i kći zajedno slave rođendan. I tako su dani prolazili, došla je zima i približavao se datum dolaska naše Magdalene. Svi smo bili uzbuđeni, a ja ponajviše, jer mi je to bio drugi porođaj i sve sam unaprijed znala.
Svaku sam večer radosno čekala odlazak u krevet jer mi se tada naša beba javljala i radosno brčkala po trbuhu. U nedjelju 5. siječnja 2014. došla sam u bolnicu na ctg. Ginekologica me pregledala i rekla da su nalazi super, da nema trudova. Naručila me na ponovni pregled na dan termina.
I došao je taj 6. siječnja, Sveta tri kralja, a od mojih trudova ni traga. Na taj smo blagdan bili na obiteljskom ručku, kad me je odjednom počelo boljeti u križima. Najprije sam pomislila: Proći će to, no trudovi su bili sve učestaliji. Igrala sam se s kćerkom i mislila da neće još beba van. Navečer su bolovi bili još češći, ali naravno nisam dizala paniku. Rekla sam svekrvi da ćemo ju probuditi, da ide spavati kod Antonije za svaki slučaj. Uspavala sam kćer, torba je bila spremna, otuširala sam se i legla s mužem. Odbrojavala sam trudove na svakih deset minuta, boljelo je jako. U jednom trenutku nisam više mogla trpjeti i zvala sam ga da krenemo u bolnicu. Kćerku je odnio baki i djedu, nisam se htjela s njom opraštati jer sam mislila da ću brzo doći doma. Obukla sam se, a muž je otišao kod šogorice i budućeg šogora i rekao im da idemo u bolnicu. Sjeli smo u auto, bilo je 23.15 sati. Stigli smo u bolnicu, imala sam pratnju kao prava tri kralja: moj muž, šogorica, šogor. Pozvonila sam na vrata rađaonice, pozvali su me unutra, obavili pregled i zaključili da sam otvorena dva centimetra. Sestra se nasmijala i rekla: „Možete pratnji reći da idu kući, beba neće uskoro van.“
Priprema, pozor…
Obznanila sam im vijest i otišli su. Stavili su me u predrađaonicu i na ctg i rekli da ću tu biti do jutra, ako ne bude kakve promjene. Bolovi su popustili, pomislila sam da neću još par dana roditi ako tako nastavi. Sa mnom u sobi bila je neka gospođa, također otvorena kao i ja dva centimetra. Gledala sam ju kako vrišti, plače od bolova, moli da joj daju tablete i pomognu joj… Pokušala sam je smiriti savjetima, ali me nije slušala. Nakon nekog vremena primalja je došla, ljutita, i rekla joj: „Ovi tvoji bolovi su nula u odnosu na ono što te tek čeka!“ Ja sam se okrenula na bok i zaspala s tim riječima u glavi govoreći: Bože, pomozi mi. Što li mene čeka?
Probudila sam se u pet ujutro s malim bolovima. Stigla je i ginekologica i sat kasnije me pregledala. Bila sam otvorena četiri centimetra, sva začuđena jer me ništa nije boljelo. Oni sve pripremili i rekli mi da se idem šetati i da se vidimo u pola osam u rađaonici. Nazvala sam supruga u sedam ujutro i rekla mu da uskoro idem u boks. Trudovi su postali ozbiljniji i pola sata kasnije došli su po mene, stavili me na stol, prikopčali ctg, dali mi drip i počeli su oni pravi trudovi. U boksu su bile žene iz sestrinstva koje su uz moje dopuštenje gledale moj porođaj.
Stvarno su mi pomogle: pričale su sa mnom za vrijeme trudova i ohrabrivale me. Ginekologica me obišla i pregledala u pola deset i rekla da sam otvorena sedam centimetara i da će beba doći brzo. Pravilno sam disala i samoj sebi govorila da će beba brzo doći. U 10.30 sati došle su sve primalje i sestra je rekla: „Skupi snagu i sad ćeš tiskati.“ Nakon prvog pokušaja više nisam imala snage, boljelo je jako, ne mogu te bolove opisati. Žene iz sestrinstva su me bodrile jer se kosica već nazirala. Nakon par pokušaja skupila sam snage, poviknula sam i beba je bila vani. Čula sam taj nježni glasić koji se tog trena usadio u moje srce. Odmah su mi ju stavili na trbuh: onaj osjećaj topline bio je neopisiv, sva bol je prošla i osjećala sam samo sreću. Nakon nekoliko minuta sjetila sam se da je mom suprugu rođendan, ali i da je kćerkica zbilja rođena na taj, za njega zbilja važan datum. Zatim su prerezali pupkovinu.
Najljepši rođendanski dar
Uzeli su mi bebu radi pregleda, mene su zašili jer sam bila popucala, pokrili su me plahtom i mirovala sam puna dva sata. Bebica je imala 3.470 grama i 50 centimetara, bila je prava beba. Iako su cijelu trudnoću svi prognozirali da će imati više od četiri kilograma jer je starija kći rođena s 3.860 grama i 50 centimetara. Došle su žene iz sestrinstva do mene i čestitale mi. Dali su mi mobitel, nazvala sam muža i rekla mu da je dobio poklon za rođendan ‒ našu kćer.
A sjećam se i jedne zanimljive anegdote. Došla je sestra da uzme podatke o roditeljima i pitala za suprugov datum rođenja. Odgovorila sam 7. siječnja, a ona mi je odgovorila: „Znam gospođo kad ste rodili. Pitala sam za datum rođenja vašeg supruga.“ Opet sam rekla: „Pa rođen je sedmog siječnja!“ Ona se nasmijala i rekla da je rijetkost da se poklope datumi roditelja i djeteta.
Sve u svemu, dobro je prošlo. Nakon tri dana otišle smo kući, po mene su došli muž, svekrva i 17 mjeseci stara kći. Kad me je vidjela, dala mi je pusu, ali se ljutila na mene što sam bebu ponijela doma. Osam mjeseci kasnije Antonia i Magdalena se obožavaju. Antonia voli svoju Enu, daje joj zvečke, igračke, pjeva joj pjesmice… Doduše, ima trenutaka i dana kad se svađaju, ali sve se to zaboravi kad padne noć i odemo spavati. Nema mi ljepšeg osjećaja nego probuditi se ujutro između njih dvije. Bog je stvorio nešto najljepše što je mogao da ženama podari takav dar. I ja sam dobila takva dva dara: svoje predivne kćerkice i supruga, koje ne bih mijenjala ni za što na svijetu.
