Kada govorimo o djeci, pitamo se možemo li ih uopće previše voljeti, paziti, brinuti se za njih i štititi ih kada znamo da su nam ona najvažnija bića u životu te da nam je roditeljstvo najodgovornija zadaća koju nam je priroda dala. Stoga vjerujemo da nema roditelja koji ne bi poželio djetetu sudbinu zdrava i sretna čovjeka.
No, čim spomenemo sreću, često dobijemo odgovore: „Voljeli bismo da mu životni put bude jednostavan, da nema bolna prijateljska i ljubavna razočarenja, da radi ono što voli i da pritom od toga može pristojno živjeti, da ga okolina ne odbacuje, te svakako da ne doživi neki gubitak poput smrti ili suočavanja s teškom bolešću.“ Ta očekivanja proizlaze iz roditeljske ljubavi, no ona nisu realna.
Briga za dijete počinje već samim začećem: majka se brine o zdravoj trudnoći kako bi nerođenom djetetu osigurala najbolji početak.
U ranom djetinjstvu, kada je dijete u potpunosti ovisno o odrasloj osobi, potpuna briga za to nemoćno biće sasvim je opravdana i poželjna. Dojenče svakako nećemo izlagati opasnostima ostavljajući ga bez nadzora ili s djetetu nedovoljno poznatim ljudima. Vodit ćemo računa o njegovoj prehrani, zdravlju, njezi, obasipati ga poljupcima i nježnostima.
Također, kada započne s prvim koracima, dijete treba našu pomoć i naš nadzor u upoznavanju svijeta oko sebe iz vlastite perspektive. No, već u toj dobi neki će roditelji poduzeti sve što je u njihovoj moći kako bi zaštitili dijete od mogućih padova, udaraca, ozljeda i bolova, primjerice oblijepit će sve rubove zaštitnim gumama, postaviti ograde kod stuba, zaštititi utičnice, zatvoriti ladice, te već na samo približavanje kuhinji doviknuti „pec!“, misleći na štednjak odnosno na mogućnost da ga dijete dotakne. Takvim načinom roditelj stvara „sigurnu okolinu“ za svoje dijete. Nije nam namjera istaknuti da je osiguravanje takvih uvjeta za dijete potpuno pogrešno, no valja razmisliti je li na svakom potencijalnom mjestu u stanu to potrebno. Dijete upoznaje svoju okolinu i vrlo brzo nauči ne samo zaobilaziti prepreke nego i o mogućoj opasnosti ako prepreku ne zaobiđe. Kada ga podučavamo, važno je upozoriti ga na potencijalnu opasnost, a ne na sigurno loš ishod. Stoga je umjesto „Pazi, past ćeš“ ispravnije reći: „Pazi, ako ne usporiš korak, postoji mogućnost da padneš“.
Jednako tako nije istina da je štednjak uvijek vruć i da ga u potpunosti treba izbjegavati. Ispravnije je djetetu objasniti koja mu je svrha te da katkada može biti vruć, a katkada ne.
Govoreći općenito o sigurnosti, rekli bismo da je današnji stupanj djetetove zaštite mnogo veći nego prije. Dovoljno je pogledati dječja igrališta: obložena su mekanim podnim oblogama, a često i ograđena kako dijete ne bi odlutalo na ulicu ili pak došlo u doticaj sa psom ili neznancem u prolazu. No, iako je sigurnost pojačana, nije rijetkost vidjeti roditelje kako djecu ograničavaju u aktivnostima na igralištu. Djeca prepoznaju svoje mogućnosti i obično se upuštaju u aktivnosti do mjere u kojoj se i sami osjećaju sigurno, uspinju se do onog mjesta gdje se osjećaju sigurno. Ako dijete zatraži našu pomoć, na primjer u penjanju na penjalici, najbolje ga je ohrabriti riječima da je postigao uspon u skladu sa svojom dobi te ako se danas ne osjeća sigurno da nastavi dalje, drugi će put, vježbajući, moći postići više. Upravo zbog sigurnijih uvjeta možemo s većom sigurnošću pustiti djecu da slobodno trče i ljuljaju se koliko žele. Hoćemo li time prevenirati svaku moguću ozljedu? Naravno da nećemo, no prepoznajući i poštujući djetetove mogućnosti u sigurnoj okolini, mogućnost ozljeđivanja svest ćemo na minimum.
Brižan roditelj razgovarat će se s djetetom o situacijama koje dijete doživljava dok nije s nama (dok je u vrtiću, školi ili s drugim osobama) i nerijetko će čuti djetetove frustracije zbog nepravde, svađe ili odbacivanja. Svako tko je roditelj zna da to nije nimalo lako čuti. No, ne postoji način da ga od toga zaštitimo, ali zato možemo razgovarati s djetetom kako se osjeća i što je u mogućnosti učiniti u takvim situacijama, možemo ga učiti da u životu nije uvijek sve pravedno i da je frustracija sastavni dio života. Potrebno je podučiti ga vještinama kako da se s njima nosi. Možda će katkada zaista biti potrebno zauzeti se za svoje dijete kod odgajatelja, učitelja ili drugog roditelja kada procijenimo da dijete nije doraslo rješavanju određenog sukoba, no općenito gledajući djeca većinu odnosa mogu riješiti sama. Takav stav i takva poruka koju upućujemo djeci dugoročno je vrednija od bilo kakvog upletanja. Samo roditeljsko pitanje „Mogu li ti ja u ovoj situaciji kako pomoći?“ često dovodi do najboljeg mogućeg rješenja koje dolazi od samog djeteta. Dijete dobiva poruku da postoji roditeljsko povjerenje da ono samo može razmotriti opcije koje ima, a da istovremeno ima osobu od povjerenja kojoj se može obratiti i koja će ga zaštititi.
Svjesni činjenice kako djeca gdjekad mogu biti vrlo gruba prema drugoj djeci, nerijetko vidimo roditelje kako rješavaju dječje sukobe u vrtićima, parkovima, školama. Katkada ih rješavaju s vršnjacima svoje djece, a katkada uključuju odgajatelje, nastavnike i druge roditelje – i na taj način vode dječje bitke. I to sve iz ideje da zaštite dijete od boli, gubitka, patnje, tuge i općenito osjećaja koje nazivamo manje ugodnima.
No je li to realno i što time ustvari djetetu poručujemo: da nije doraslo samo se zauzeti za sebe, da mu u svemu treba naša pomoć i da su bez nje nemoćni.
Ako se vratimo na početak priče i pitanju o tome kakvu bismo djecu željeli odgojiti, možda bismo mogli sreću definirati na drugačiji način. Sreća je moći pasti i dignuti se, sreća je posvađati se, razmisliti o svojim postupcima i pomiriti se, sreća je doživjeti tugu pa ponovo zadovoljstvo, ljutnju, tugu, mir, uložiti trud koji nije nimalo lagan i uživati u rezultatima, te u najtežim trenucima znati da postoji izlaz zasnovan na slobodnom odabiru kako ćemo nastaviti dalje.
Da bismo u tome kao roditelji uspjeli, važno je dopustiti djeci da osjete sve te osjećaje, pa i one koje nazivamo neugodnima. Svaki roditelj zna da nije lako gledati tužno ili ljutito dijete, razočarano ili pogođeno, no roditeljska je zadaća da im u tim trenucima budemo oslonac, da im damo poneki savjet, no s osnovnom porukom da su dorasli da se sami s time nose. To naravno ne znači da kojiput nećemo morati zauzeti se za njih u situacijama u kojima procijenimo da nisu dorasli, no važno je znati da djeca veliku većinu svojih problema mogu riješiti sama.
Djeca svijet gledaju očima kojima gledaju njihovi roditelji ili druge bliske osobe u okolini. Ako se roditelj boji života, neuspjeha, boli i tuge, i dijete će, ne videći izlaz iz takvih situacija, najvjerojatnije usvojiti takav obrazac i činit će sve da se u takve situacije i ne dovede. Možda ćemo primijetiti da je dijete spremno za jedan novi korak u svom odrastanju, no boji ga se učiniti jer se boji roditeljske reakcije te nema model prema kojem bi učio kako riješiti problem. Primijetimo li to, i ako se u vezi s tim osjećamo nemoćni, korisno je potražiti pomoć stručne osobe koja će ohrabriti roditelja u njegovoj nadasve odgovornoj zadaći.
Jedino slobodni u doživljavanju vlastitih iskustava i učenju iz njih djeca stvaraju temelje da se nose sa svime što život nosi, da potraže pomoć kada ne mogu sami i tako preuzmu odgovornost za vlastiti život. A upravo ih to može učiniti zadovoljnim i sretnim ljudima.
