Hoću li ikada biti mirna? Nakon gadne upale mokraćnog mjehura i bubrega, nekoliko slinjenja, dugotrajnog kašljanja i raznoraznih vrtićkih radosti, na red su došle i one – uši i gnjide! Oh, kako sam se samo njih pribojavala. Uvijek sam mislila da ću, kad vidim parazita u glavi mojeg djeteta, da prostite povratiti i predati dijete nekome drugom. Naime, svašta mogu podnijeti, ali te vražje bubice mi se baš gade. Gadi mi se taj njihov način preživljavanja – tu sam, ničemu ne koristim, živim sišući vašu cicu. Baš onako kako rade i mnogi drugi u ovoj državi, možda mi se upravo zbog toga gade gnjide i te vražje uši. Parazit je parazit, ma tko mu bio domaćin i zato ih ne volim.
No da ne duljim, nasadile se u moje djetešce te gadure i ja to saznam tako što je sestrična s kojom provodi noći i dane vraćena iz vrtića doma, kontaminirana. Poštena i fer nazvala sam vrtić i teti ukazala na mogući problem. Nakon što sam joj objasnila da baci oko na vlasi moje kćeri, teta je prvo triput uzviknula: „Užas, strašno! Pa ja sam je danas grlila!“. Nije mi bilo pravo što je prvo pomislila na svoju, a tek onda na stražnjicu moje dvogodišnjakinje, al rekoh samoj sebi valjda se i njoj gade jednako kao meni. I dobro… tako smo se mi našle na zlatnoj sredini – mala je imala uši, a ja mučninu i bolove u trbuhu. Otkud da krenem, pomislila sam i naravno, krenula od interneta. Na njemu 100 sredstava protiv opakih stvorova pa sam odmah skoknula do obližnje ljekarne i kupila šampon, gusti češalj i da stvar bude bolja i jedan elektronički češalj, kojim gadurama zadate malene elektro-šokove. Uh taj me je posebno veselio!
Naoružana do zuba otišla sam po djetešce kod dede i bake, podigla sam joj kosicu i odostraga uz potiljak našla – leglo! Ej, leglo u glavi moje kćeri jedinice! Nedopustivo!
Odvela sam je doma i započela rat na nekoliko fronti. Prvo sam je namočila, oprala joj kosu šamponom, što je nikako nije veselilo. Zatim sam je počešljala gustim češljićem i odvela je na feniranje. Osušila sam joj kosu, opet je počešljala i krenula u potragu. Nakon pranja i četkanja one su visile s dlaka – kao da ništa nisam ni učinila. Kako? Uzviknula sam: „Oh, lukavice gnjusne, ovo je preraslo u okršaj svjetskih razmjera“ i krenula u dezinsekciju. Noktima sam čupala bubice iz kose mojega čeda, „lomila im kosti“ i smijala se glasno kao luđakinja. Suprug me je prestravljeno promatrao i šutio. Nakon mano a mano bitke mene i mojih rekvizita s insektima, prešla sam na elektroniku pa sam prečešljala dijete, supruga, susjede i sve i svakoga tko ima kosu.
O pranju posteljine i divljačkom sauganju neću ni govoriti… No dosadnjakovićke se nisu dale istrijebiti i naredna dva tjedna ovo „zujanje“ oko dječje glave ponovila sam još sto puta. Suprug je bio uvjeren da je oženio luđakinju, no nisam se dala smesti. Izglancala sam djetetu svaku vlas dok se nisam uvjerila da je svaka sterilna. Dva tjedna skakutala sam oko nje, molila sve sile na svijetu da mi pomognu. I uspjela sam. Nakon 14 dana malena se vratila u vrtić, u kojem je i dobila bubice. Od tog dana znala sam da je vrtić blagostanje no i pakao za zaposlene roditelje jer se u njemu, osim s prvim pjesmicama i crtežima susretnete i s virusima i bakterijama te s još puno gadnih organizama koji vam život otežaju na ovaj ili onaj način.
