U Nazorovoj volontiram već skoro sedam godina, to je moj prvi volonterski angažman. Za volontiranje sam saznala slučajno, iz priče obiteljske poznanice. To me je potaknulo jer me je oduvijek privlačio neki oblik volonterskog rada, a kako jako volim raditi s djecom – brzo sam se odlučila. Nisam imala neku formalnu edukaciju, ali cijeli život čuvam djecu
poznanika i prijatelja. A imam i deset godina mlađu sestru koju sam i ja djelomično odgajala pa se nisam plašila izazova…
Ljubav na prvi pogled
Prvo dijete koje sam dobila imalo je samo šest mjeseci. Prvi sam ga put vidjela u bolnici i odmah se zaljubila. Bio je malen i presladak. Imao je poteškoća s motorikom pa smo malo i vježbali, ali najviše smo se mazili, išli u šetnje, igrali
se, učili prve korake i prve riječi… Bili smo skupa skoro dvije godine, a onda je posvojen u inozemstvo. Bila sam presretna jer je napokon dobio obitelj kakvu je zaslužio, ali kad je otišao, bilo mi je dosta teško. Srećom, i dalje sam
u kontaktu s njim i njegovom novom obitelji. Vidimo se bar jednom godišnje, a čujemo se redovito. Sada već ide u školu,
po redovitom programu, uči engleski, pa ćemo uskoro opet moći pričati (hrvatski je zaboravio). Jako sam ponosna na njega i sretna jer ima divne roditelje.
Kad je moje prvo dijete posvojeno, napravila sam dvomjesečnu stanku od volontiranja, ali nedostajao mi je dom i ljudi u njemu. Vratila sam se volontiranju i tada sam dobila svoje sadašnje dijete.
Nova borba i nova sreća
Opet su mi povjerili dijete s poteškoćama u razvoju, a zapravo sam to i tražila od njih jer sam imala lijepo iskustvo u
radu s prvim djetetom i vjerovala sam da mogu još toga pružiti i još nekome pomoći. S njim sam vidjela da nije lako
biti roditelj: bio je puno drukčiji od prvog djeteta, jako svojeglav i tvrdoglav iako je imao tek osam mjeseci! Također, njegove poteškoće bile su veće: epileptički napadaji, vrlo česti bronhitisi, loše razvijena motorika.
S njim sam puno više vježbala, ali bilo je teško jer mu se to nikako nije sviđalo. Ipak, ostavili smo i puno vremena za druženje i zabavu. Osim druženja u domu, idemo i van, u grad, u parkove, zoološki… No najviše voli ići meni doma pa ga vodim svaki vikend i obvezno za blagdane. Ondje je pravi zabavljač, u središtu je pozornosti – i to obožava.
U početku je napredak bio slab ili gotovo nikakav, ali onda je odjednom počeo napredovati iz dana u dan: postao je življi, borbeniji, motorika je bila bolja. Najviše me motivira kad vidim da moj rad ima efekta, da dijete napreduje i da je zadovoljnije, da osjeća da je voljeno. Nikad nisam mislila odustati, iako je naravno bilo težih trenutaka. Na početku sam znala biti tužna zbog djece koja su u domu, ali sam jako brzo vidjela da to nema smisla, jer oni od moje tuge nemaju ništa, samo osjete negativne emocije.
Uvijek se trudim biti vesela i nasmijana i prenijeti im što više ljubavi i pozitivne energije. Domovi za djecu i djeca bez roditelja postoje, priznala si ja to ili ne. Tako da imam izbor: praviti se da ne postoje ili doći tamo i pomoći im. Ja sam izabrala ovo drugo.
Vjesnici boljih dana
Djecu posjećujem 4-5 puta tjedno. Rijetko sam dulje odsutna, ali ako se to dogodi (kao recimo za bračno putovanje), uvijek se potrudim organizirati da mojeg mališana posjeti tko od moje obitelji. Isto tako, čujemo se telefonski. Nedostajem mu i ponekad zna biti tužan kad odlazim, ali rijetko. Kad je bio manji, u jednoj je fazi znao plakati češće, ali puno smo o tome pričali, a i vidio je da se uvijek vratim. Jednom kad steknu povjerenje da ću opet doći, mališani prestanu plakati.
Svi su trenuci u radu predivni i lijepi, ali meni najviše znači (kao valjda i roditeljima koji imaju svoju djecu) kad vidim da je usvojio nešto novo, da je postao samostalniji i odrasliji. Osim toga, moje novo dijete ima jako izražen smisao za humor, pa me stalno nečime zabavlja. Nemilih događaja vezanih uz djecu i nema.
Najteže mi je razdoblje kad imaju između dvije-tri godine, pa imaju puno pitanja o svojim roditeljima. Ja smatram da prema djeci treba biti iskren, ali istodobno ih se ne smije povrijediti. Takvu ravnotežu često je teško naći. Obitelj mi je najveća pomoć i podrška u radu, ali i svi moji prijatelji, koji uvijek pitaju za moju djecu i saslušaju me ako me nešto muči ili zabrinjava. Moja me obitelj u volontiranju uvijek podržavala i pomogla mi je ne samo savjetom nego i time da ga odlaze posjetiti kada me nema: dok sam bila mlađa, često su me vozili u dom, idu sa mnom po njega… Bez njihove pomoći bilo bi mi puno teže.
Ljubav kao profesija
Volonterski ni životni uzor nemam. Pozitivnu energiju crpim u ljudima koji me okružuju: u obitelji, prijateljima, poznanicima, suradnicima… Svatko ima nešto posebno i prekrasno čemu se divim ičemu i ja težim.
Jako volim svoj posao, ali voljela bih prije svega raditi s djecom i biti pedijatar. Nažalost, za to još nisam dobila priliku na dosadašnjim natječajima. Nadam se da će se to promijeniti u budućnosti.
Voljela bih jednom posvojiti dijete, ali ne još. Da bi čovjek imao svoje dijete treba biti zreo i siguran u sebe. Ali da bi posvojio dijete, treba puno više od toga. Mislim da su posvojitelji posebni ljudi i divim im se, posebno ljudima koji su posvojili moje prvo dijete, i jednom mladom paru koji je posvojio biološku braću i sestre mojeg prvog djeteta.
Ljudi poput njih uvijek mi vrate osmijeh na lice.
Volontiranje donosi puno lijepoga volonterima – prije svega obilje smijeha, ljubavi i pozitivne energije. Osjećaj da si nekome pomogao doista ispunjava. Isto tako, upoznaš predivne ljude, a i razvijaš se kao osoba.
O volontiranju imam samo riječi hvale…
Ne odustajem od djece!
Volonterski Oskar mi je veliko priznanje za dugogodišnji trud, ali mislim da je to vrsta nagrade gdje nema pobjednika i gubitnika: svi smo zaslužili nagradu i svi smo pobjednici. Često me ljudi pitaju što da donesu donaciju u dom. Naravno
da je djeci uvijek lijepo dobiti kakvu igračku ili slatkiš, ali oni su prije svega željni ljubavi i pažnje. Najljepše što netko može pokloniti djetetu u domu je malo svojeg vremena.
Za volontiranje u domu nisu potrebne nikakve posebne kvalifikacije. Mislim da to samo treba biti osoba koja je vesela i voli djecu, koja nije preozbiljna, pa se može s djecom igrati i zezati.
Međutim, mislim da je najvažnije da je osoba odgovorna prema djetetu, te da neće odustati nakon nekoliko mjeseci, jer to najviše povrijedi dijete. Puno ljudi počne volontirati i odjednom odustane, a dijete se vezalo, tako da prije početka volontiranja treba dobro razmisliti i odlučiti.
