1. Tko koga lovi u Vašem odnosu s kćerkicom?
Ja nju svakodnevno pokušavam uloviti, pogotovo otkad je počela trčkarati, ali ona se ne da i mota me oko malog prsta. Prava je šefica i diktatorica, njezina je najčešće zadnja. A kad se naljutim, ona mene ulovi osmijehom ili već nekom smiješnom blesavoćom koju izvede.
2. Kakav ste odnos izgradili sa svojom jedinicom?
Pa, jako je vezana za mene jer nemamo redovite usluge baka-servisa ni sličnih dadilja. Dakako, voli i tatu, ali ja sam češće s njom, bila sam i na produženom rodiljnom, tako da gravitiramo jedna oko druge. Trudim se biti strpljiva, tolerantna, dosljedna i autoritativna, no nisam uvijek uspješna. Katja je još prilično mala, navršila je nedavno dvije godine, tek se počela artikulirati, tako da neki interaktivniji i komunikativniji odnos tek gradimo.
3. Iza Vas je vojska sljedbenika koji čitaju Vaše blogove i pred kojima ste se morali pokazati i dokazati. Koliko Vam je to pomoglo da se unaprijedite kao roditelj?
Ma… pretjerujete, iako laskanje godi. Da, pisala sam neko vrijeme trudnički i mladomajčinski dnevnik u jednim novinama, ljudi su ga dosta dobro prihvatili, ali mislim da im se svidjelo baš to što sam otvoreno pričala o svojoj zbunjenosti nad tim nepredvidljivim malim bićem, i to kroz prizmu humora. Zapravo sam ja jako puno naučila iz iskustva drugih koji su mi davali feedback, od poznanica i prijateljica s majčinskim stažem.
4. Jesu li i Vaši počeci bili teški? Koliko ste puta u svojim očima posrnuli, i što smatrate svojim najvećim majčinskim propustima?
O, da, prvih nekoliko mjeseci bila sam i psihički i fizički na rubu, a trebalo je skoro godinu dana da se posložim i sinkroniziram s vlastitim djetetom te osvijestim svoje majčinske odgovornosti. Kao i kod vjerojatno svih majki, bilo je gubljenja živaca i sumnji u vlastitu sposobnost da podižem dijete. Najvećim propustom smatram što nisam dovoljno fotografirala čedo prvih mjeseci i što sam prečesto bila neopuštena, čangrizava i sebična. Trenutačno si pak predbacujem da sam sigurno nešto krivo učinila jer Katja uopće ne želi jesti voće, iako racionalno znam da to nema veze s nama, nego je nekakva faza koja nekog zadesi, a nekog ne.
5. Tko vam je pomagao, što vam je bilo najstrašnije a što najslađe u tom razdoblju?
Strašno je bilo to što nisam imala pojma ni o čemu, a sve pročitano nije imalo puno veze s praksom. Katjin tata i ja sve smo radili sami i, eto, uspješno smo to prebrodili, iako je tu bilo i suza, nesanice, potpune unezvjerenosti. Ne sramim se reći da smo nekoliko puta u Google doslovno upisali „zašto beba plače“, a na YouTubeu gledali filmiće „kako nositi dijete“. Srećom, imali smo super patronažnu, a to zlata vrijedi. Najstrašnija je ipak bila kronična neispavanost, ali i to je poslije sjelo na svoje. I to što nisam pojma imala da beba, kad je umorna, neće lijepo sama zaspati kao u izreci „spava k'o beba“, nego se treba vraški potruditi i iskilaviti oko uspavljivanja.
6. Opišite nam do u sitnice svojih devet trudničkih mjeseci i porođaj.
Trudnoća je zapravo dobro prošla. Nije uopće bilo mučnina ili imobilnosti, tek tjedan-dva žgaravice u kasnijoj fazi. A onda je došao rutinski test tolerancije na glukozu i zbog malo povišene vrijednosti po defaultu sam dobila etiketu „trudnički dijabetes“ i bačena sam na strogu dijetu. Kao gurmanki to mi je teško padalo, ali izdržala sam, a možda je i to razlog za samo osam dobivenih kila. Porođaja se baš i ne volim prisjećati, osim njegova krajnjeg rezultata. Zbog spomenute netolerancije na šećer preventivno sam pet dana prije termina poslana na inducirani porođaj, koji je dobro krenuo, ali onda se odužio, i Katja je pred kraj jednostavno zapela i nije mogla izaći, a ja sam bila na izmaku snaga. Došlo je do toga da je zagustilo i morala je biti izvađena vakuumom. Bila je kao beba malo krhkija i motorički sporija, ali, srećom, sad je sve u redu.
7. Imate gastroblog i stranicu Taste of Croatia; u vašoj svakodnevici hrana je vrlo bitna stavka. Što ste kuhali svojoj djevojčici kad je počela jesti krutu hranu i koliko vremena općenito posvećujete pripremi hrane i osmišljavanju obroka?
Blog se nažalost ugasio zbog nedostatka vremena, nešto sam morala žrtvovati, ali enogastro aktivnosti na ozbiljnijoj razini moja su svakodnevica. U početku dohrane dosta sam se držala nekih knjiga i odabranih blogova. Osim uobičajenih jabuka, mrkvica, kruški i riže, mislim da su omiljene namirnica bile proso i batat. Tad sam se dosta trudila oko pripreme hrane i nabave organskih sastojaka, ali s vremenom sam ipak malo olabavila. Nažalost, ironijom sudbine Katja je već neko vrijeme u nimalo gurmanskoj fazi posvemašnje izbirljivosti, pa moje osmišljavanje obroka često završi fijaskom, i na kraju po ne znam koji put moram skuhati bolonjez ili izvaditi puding od čokolade.
8. Što ste Vi izbjegavali jesti u djetinjstvu? Jeste li bili svejedica ili mrziteljica povrća i voća?
Ja sam jako dugo bila prehrambena noćna mora svake majke. Jela sam malo i izbirljivo. Npr. sirovi paradajz nisam mogla smisliti do kasnije tinejdžerske dobi, meso s trunčicom masnoće ne bih ni taknula, i slično. A onda sam odjednom ''projela'' – i danas nema toga što ne volim. Pa se tako tješim da i Katjina trenutačna izbirljivost ne mora značiti ništa strašno.
10. Kažu da je odnos između majke i kćeri od samoga početka prijateljski i poseban. Slažete li se s tim?
Poseban itekako jest, a prijateljski će tek postati… U trenucima kad mi se lijepila za nogu i vrištala od plača ako poželim otići na zahod, bilo je više naporno nego prijateljski. I sad je prilično ćudljiva i zahtjevna kad je sa mnom, ali i to je opet njezin način motanja mame oko malog prsta, jer zna da može. Recimo da je mama trenutačno još uvijek više utjeha, vjerna pratiteljica, zaštitnica i stup sigurnosti nego prijateljica, jer je Katja ipak premlada za nekakva konkretnija i smislenija druženja. Daleko su još dani kad ćemo zajedno ići na pub kvizove i vinske festivale, he-he.
11. Izlazite li s Katjom u restorane? Imate li male gradske rituale koje čuvate samo za sebe?
Nije kao prije, ali i s Katjom smo dosta išli po restoranima od početka i sasvim je to dobro podnosila, često je i jela stvari koje kod kuće vjerojatno ne bi. Ipak, puno je lakše bilo kad je bila beba pa smo je samo držali u naručju nego sad kad nema strpljenja, sva je vragolasta i moram je stalno hvatati okolo. Od rituala, skoro pa svaki tjedan odlazimo na pizzu u Karijolu, to voli, a imaju i dobar stolac za djecu. Ako smo u centru, odemo na sladoled u Chocolat, obavezno od mliječne čokolade, mogla bi ga valjda na tone pojesti.
12. Kakva ste Vi djevojčica bili: jeste li se igrali lutkicama ili autićima? Kakva je Vaša kćerkica i što su njezine omiljene igrice?
Ja sam više bila dečkasti tip: legići pod broj jedan, autići, mačevi, pištolji. Kod mene je Barbikin partner bio He-Man, a ne Ken. Dosta sam i čitala, a kako sam jedinica, znala sam se satima kvalitetno sama zabavljati. Kao i većinu male djece, Katju su kao bebu više zanimali kućanski predmeti i neke potpuno banalne stvari tipa čep od boce nego skupo plaćene igračke. Tek se odnedavno malo više posvećuje igračkama i sama igra, a interes joj varira od dječje kuhinjice i beba preko slikovnica do kamiona i legića. Svaki dan je nešto drugo u fokusu. A kad je u društvu, više je solistica i promatračica nego aktivna sudionica.
Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju časopisa Mama&Beba br. 91
(srpanj 2014.)
