Na svijet je brzinom munje stigla moja Gabrijela, moja prva djevojčica – i to imena koje sam joj izabrala sama ja… Bila je to zaista brzina munje, iznenađenje i za mene i za sve one koji su u rađaonici stajali oko mene.
Naime, bila je ovo moja treća trudnoća, ali drugi porođaj. S obzirom na to da je prva bila sva kritična, ni ja ni moja doktorica nismo očekivale da će ova cura doći do termina. I tako sam ja iz dana u dan očekivala početak, ali početka nije bilo. Šesnaest dana prije termina dobila sam trudove i poletjela u rađaonicu, ali isto tako nakon 12 sati u rađaonici zaključeno je kako to ipak nije to. Kako sam poletjela tamo, tako sam u komadu odletjela od tamo.
Strah i neizvjesnost
Sve je počelo jedne nedjelje. Cijeli dan bio je sasvim normalan, već sam se pomirila s time kako ću zaista dočekati dan termina ili čak i više od toga. Nikakvih bolova, nikakvih naznaka, sve sasvim uobičajeno. Cijeli dan sam hodala po vani, pospremala, a u večernjim satima priuštila si topli tuš i legla na spavanje.
Oko ponoći sam ustala, kako to biva zadnje dane, i otišla na wc, i sve je bilo ok. U 0.45 ponovo sam se probudila jer sam morala na wc, kad sam primijetila da mi je pidžama mokra. Iznad mene bilo je sto pitanja, jer ja pojma nisam imala ni kako je to kad vodenjak pukne, ni što tada?
Beba je krenula van
Krenula sam ustati iz kreveta i presvući se, ali kako sam ja hodala, tako je iz mene curila voda…
Od trudova ni traga ni glasa. Obukla sam se, uzela stvari i tek onda probudila supruga. Rekoh: “Curi mi plodna voda“ – i već je bio na nogama.
Osigurala sam starijem sinu baku za čuvanje, i krenula u bolnicu. Oko dva sata stigli smo pred rađaonicu. Sve je bilo mirno, osim mojeg supruga koji je paničario kao da će on na svijet donijeti našu malu curicu. Putem sam polako počela dobivati trudove, međutim nije to bilo ništa strašno. Zapravo najstrašnije od svega bila mi je činjenica da mi voda curi i dalje i da moram ući u bolnicu sva mokra pred doktora i sestru.
I tako sam stigla na kat rađaonice. Zaprimila me sestra, pregledao još bolji doktor i zaključio kako je voda krenula otjecati, kako sam otvorena samo dva prsta (što sam bila zadnjih par tjedana) i kako je to sada to. Pregled je završio riječima: "Danas ćete sigurno postati mama." Ma zar zbilja!?
Slijedio je ctg, koji je pokazivao trudove, dosta jake trudove, ali ja nisam osjećala ništa, pa čak ni kada bi ctg pokazao visokih 80 %. I tako sam se prešetavala cijelu noć nadajući se da će to nekuda krenuti. Hodala sam ja gore-dolje po hodniku, u meni je duša spavala, ali pomaka nije bilo. Tako je svanulo jutro, i došlo podne, a kod mene sve isto…
Ponudili su mi drip, i pristala sam na njega nadajući se kako će time sve krenuti i kako će uskoro moja curica biti u mome naručju. Oko 12.30 sati dobila sam drip. Oko mene su bile sestre, doktor, svi pitaju boli li me, osjećam li išta… a ja kao kamen – ništa…
Susret s lopticom
Sve do nekih 13.30 sati, kada sam počela osjećati svaki trud, ali još uvijek je to bilo zanemarivo. Sestra mi je nudila da hodam, da sjednem na loptu, da pijem vodu, sjedim, ležim kako meni paše, podizali su stol, spuštali stol, i onda u 14 sati krenuli su oni pravi trudovi. Osjetila sam nagon za tiskanjem i obavijestila sestru da je to – to.
Uspjeli su se skupiti oko mene i u dva truda u 14.14 sati na svijet je stigla moja djevojčica – malena poput loptice, a predivna kao najljepši anđeo.
Moja djevojčica stigla je brzinom munje u moje naručje. Bez ikakvih komplikacija i bez ikakvih problema.
Doma nas je dočekao braco, uspješno dojimo i jako lijepo napredujemo.
Želite ispričati svoju priču s porođaja?
Pošaljite je na redakcija@stampedo.hr
